Terme Čatež - dio prvi

Znate za onu našu “Šta je džaba i bogu je drago”. E upravo se tako desilo moje sledeće putovanje. Početkom aprila je stigao mail od Sindikata za nekakav refundirani vikend odmor sa spiskom destinacija. Banja ova, banja ona, Zlatibor … To je bila prva ozbiljnija akcija otkad imam rješenje za stalno i naravno da sam odlučila da je iskoristim. Ko zna da li će tih akcija uopšte više biti?!

Pogledala sam spisak banja i zapazila Terme Čatež, omiljenu destinaciju moje kume. Oni su sa svoja dva dječaka išli u Terme bar dva puta godišnje i uvijek su imali za njih samo riječi hvale. Prijavim se bez pretjeranih očekivanja. Uporedo se prijavim i za bungalove u Grčkoj. Naravno tu otpadnem kao kruška. Prijavio se i kolega s posla, ali nešto se to zakomplikovalo, eto baš taj vikend je bilo prepuno, bla, bla i ne ode on sa porodicom. Tako da o tom Čatežu nisam više ni razmišljala.

Ali proslijediše mi odluku da mi odobravaju taj  vikend početkom septembra na moje čuđenje i nevjericu. Ljeto je bilo puno dešavanja. Bile smo na moru baš dugo. Iskupale se tako da kad se Čatež primakao skontala sam da mi je to stvarno izlet viška.

Šta uopšte raditi tamo? Hoće li se Vanja smarati? Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari.

Javila sam kumi broj dva koja živi u Ljubljani da ćemo doći u Čatež i vjerovatno i njih posjetiti i tako ubiti jedan dan u banji. Ostaju još tri. Koje su optimalne godine za odlazak u banju? To sam uvijek vezala za stare, ali kako sam stariš tako ti se ta granica pomjera. Sebe nekako doživljavaš mladim. Valjda će mi i sa osamdeset stari biti oni od devedeset, a ja ću se sebi osjećati mladom.

Naravno, prije puta sam doduvala gume, provjerila ulje i vodu i bile smo spremne. Odkad znam za sebe ljetujem u vikendici u Hrvatskoj. Nikad nisam otišla na odmor u hotel, na pansion. Uvijek kuvam, spremam, čistim. Nije da se žalim, svakako nisam od onih koji se roštiljaju na plaži, ali željela bih bar jednom otići negdje gdje ima sobarica i gdje za večeru uzmeš tanjir i staneš u red. A ne da je sam moraš spremiti ili ako sam ja u pitanju, ubiti i izvući iz mora. Pri tom mislim na hobotnice prošlog ljeta koje sam ulovila sama ali o tome neki drugi put.

Spremila sam za put i kune i evre. Raspitala sam se koliko su putarine kroz Hrvatsku. Jeza. I krenule smo na put prvog septembra. Vanji je taj dan kretala škola, ispred zgrade smo se pakovali baš oko sedam kad su drugari kretali na prvi čas. Bila je presretna što neće u školu ni prvi dan, a ni ponedeljak. Nije zaklapala usta od uzbuđenja, manje zbog Čateža, više zbog izostanka iz škole.

Sve vrijeme smo vozili po autoputu. To je tako dobar osjećaj. Za more se drndamo odvratnom cestom za Strmicu, ovo autoputom je bilo extra, sve dok ne moraš da ga platiš. Na granicama nigdje nikog. Platili smo putarinu kroz Hrvatsku 58 kuna do Zagreba i 7 kuna do granice. Po ulasku u Sloveniju stala sam pored kombija i kupila vinjetu za sedam dana, 15 eura. Vanja je bila puna pitanja oko vinjete. Jedva sam je odlijepila i zalijepila za šajbu. I evo nas u Deželi. Odmah sam spazila na lijevoj strani predivan dvorac Mokrice. Nastavili smo put i na nekih 5km od granice se isključili sa autoputa, na skretanju za Brežice. Na kružnom toku sam se odvojila u prvu desno, prema Čatežu. Put je vijugao i došli smo do kompleksa hotela. Naš smještaj je bio u hotelu Čatež za koji sam samo znala da ima tri zvjezdice. Ali hotel me oduševio. Sjetila sam se svih onih skrnavih apartmana u Hrvatskoj sa četiri ili pet zvjezdica, ovaj sa tri je bio za njih svemirski brod,

Mjesta na parkingu je bilo mnogo, tražila sam neko u hladu. Sunce je stidljivo promaljalo, ipak je početak devetog mjeseca. Stigli smo do hotela negdje poslije deset. Rekli su mi da se možemo čekirati oko dva. Znači baš smo podranile. Ali rekoh odoh da se prijavim na recepciju, možda možemo do bazena.

Hol hotela je bio prostran i svijetao. Iz restorana na lijevoj strani je dopirala buka i miris doručka koji je bio pri kraju. Svidio mi se ambijent, atmosfera je bila opuštena, muvalo se po holu dosta ljudi u bijelim bade mantilima.

Seka na recepciji nas ljubazno sasluša, ko smo, šta smo i reče da je naša soba spremna. Već? Nisam se nadala da ću u deset biti u sobi, ali eto nas u ekspeditivnoj Evropi. Otišle smo do parkinga po kofere, uzele magnetne kartice s kojima ulazimo u sobu i bazene i krenule svijetlim staklenim koridorom do sobe.

Soba je bila u prizemlju, broj osam. Iz sobe se izlazi na balkon okrenut na kej i rijeku Savu. Sve je bilo uredno i u funkciji. Isključila sam klimu jer je u sobi bilo hladno. Raskomotile smo se i izašle na terasu da pojedemo sendviče. Zbrljala sam nekakvu nes kafu na brzinu, istuširale smo se, navukle kostime i krenule na ljetnu rivijeru.

Na recepciji nam je seka rekla da imamo pravo dnevno na dva ulaska na ljetnu rivijeru ili jedan ulazak na zimsku. Hotelski bazen se može koristiti neograničeno.

Zapucala sam se iz hotela prema nečemu na čemu je pisalo Termalna rivijera, čitajući Ljetna rivijera. Zašto, nemam pojma.

Prošli smo kapiju pomoću kartica i ušli negdje u zatvoreno. Graja je bila ogromna. Pogledah i skontah da je prostor ograđen žicom i da je ljetna rivijera tek tamo u daljini. Znači, zapeli smo na zimsku i upravo iskoristili taj jedan ulazak koji smo imali pravo. Ali, navukoše se oblaci, krenu kiša i bi nam drago da smo na Zimskoj.

Miris hlora te zapljusne na ulasku i treba ti vremena da se navikneš, kad ti nosnice utrnu. Ležaljke se ne plaćaju i našle smo dobro mjesto uz prozor. Naravno Vanja je bila odmah za akciju. Parkirali smo se pored tobogana. Zeleni je radio, veliki narandžasti u tom momentu nije. On vremenski radi na svakih dva sata otprilike po nekih dvadeset minuta. Spustila se par puta sa zelenog tobogana.

Otišli smo dalje do bazena sa talasima. Baš je vjerna simulacija morskih talasa. Dalje smo ušle u najveći bazen. Voda u svim je topla. Iz tog bazena se plivanjem može proći do vanjskog, ali i toboganom. Vanja se spustila toboganom, ja sam prošla u vanjski plivanjem. Kiša je padala i voda iz bazena se isparavala. Bilo je stvarno extra tako plivati i kisnuti i biti u vodi od nekih trideset i dva stepena. Mora da je super i zimi kad padne snijeg. Kosa mi je bila mokra ali nisam se nešto brinula zbog tog. Stvarno je bilo lijepo. Bilo je još jutro i nije bila gužva. Vanja je iskočila iz tobogana sva oduševljena i umalo razbila svog nastavnika fizičkog koji je došao u Čatež na vikend s porodicom. Tad skontah da će tu biti i mojih radnih kolega koje su kao i ja dobile Čatež preko Sindikata. To je malo uvrnuto, biti sa kolegama u bazenu u kupaćem kostimu. Možda i ne bi bilo toliko uvrnuto da imam dvadeset godina manje i da mi taj kupaći dobro stoji, ali bože moj i mi matori moramo da živimo i uživamo. Jel tako?

Zelengora / akcija obilazak jezera - dio deseti

I u nedelju, oko 18h akcija Obilazak jezera Zelengore je i zvanično bila gotova. Stigle su sve stvari i mogli smo lagano da se rasipamo. Neke je čekao dug put kući, neki su bili već sasvim blizu, ali nikom se nije dalo otići i rasuti prelo. Jer stvarno nam je  bilo lijepo. Za vikend si uspio vidjeti toliko puno i upoznati stvarno super ljude, a mogao si taj isti vikend provesti ispred televizora i propustiti sve ovo. Koliko nam se stvari stvarno desi, a koliko prođe mimo nas?

Ipak utovarih Slovenca i Vanju i krenusmo put Kampa Drina. Prešli smo most u Foči, okrenuli desno uz rijeku i nekih 5km od grada, na nekoj krivini skrenula sam na putić prema kampu. Plato je bio velik i dosta mjesta za parking. Sve mi se na prvi pogled sviđalo, bilo je mnogo ljepše nego sam zamišljala.

U susret nam je došao mladić koji se srđačno pozdravi sa Slovencom. Rekla sam mu da smo mi zvale da rezervišemo bungalov. Pojavi mu se i otac, vlasnik i reče da nas bungalov čeka. Svi su bili ljubazni, kao da si stigao rodbini. Pozdravismo se sa Božidarom koji će da raširi šator i sa stvarima krenusmo do bungalova. Uz put smo prošli pored restorana ladare odakle su dopirali prijatni mirisi hrane i dođošmo do bungalova, druga vrata u nizu su bila naša. Unutra je sve bilo čisto i spremno. Bila su tu dva odvojena i jedan bračni krevet. Cijena je 20km po osobi. WC, tuš i umivaonici su na drugom kraju kampa. Sve je bilo uredno, čisto, prostrano, kao da nisi u Bosni nego na zapadu.

Zamolila sam gazdaricu da operemo veš. Nije bilo problema. Odvela me je do vešernice i pokazala mjesto gdje ću veš raširiti. Samo ljudi koji su bili na planinarenju znaju koliko jedna majica poslije par sati planinarenja može da smrdi. Nisam željela da taj smrad nosim u Banja Luka, a i ostali smo bez čistog veša, trebalo nam je čistih majica.

Mrak je pao. Istuširale smo se i zavalile ispred bungalova. Gledala sam Drinu u kojoj se kupao mjesec. Oko nogu mi se muvala crno bijela mačka. Vanja je otišla do restorana da pojede nešto, ja sam naručila nes i ostala uz rijeku, kao hipnotisana.

Bosa sam po travi podšišanoj kao tepih otišla do mašine da provjerim da li je veš opran. Raširila sam ga i legle smo spavati, umorne i zadovoljne. Vanja je samo ponavljala koliko joj je sve ovo prijalo, koliko je bilo lijepo na Zelengori. Obećala sam joj odlazak na Maglić sledeće godine i u tom smo utonule u san.

Zelengora nas je očarala. Zauvjek ćemo nositi te slike u sebi. To su putovanja koja vas obilježe i promjene, izvuku ono najbolje od vas. Jer u planini ste svi dobri, nema tamo loših ljudi. I svi ste upućeni jedni na druge. Zelengora je pitoma, divljina su gradovi u kojima otuđeno živimo, zabijeni u male stanove, okruženi svojim velikim problemima. A sve to nekako u planini nestane, kao da ti se ravnoteža pomjeri. I gledaš ljude i stvarno ih slušaš kad pričaju, koračaš pored nekog kog si upoznao prije sat a čini ti se da ga znaš cijeli život. Sve to u apsolutno predivnom okruženju. Zato, Zelengoro, vidimo se sigurno ponovo.

Zelengora / akcija obilazak jezera - dio deveti

Do planinarskog doma na Donjim Barama stigli smo zadnji, praćeni jakom kišom. Već su me planinari upoznali sa manifestacijom pod nazivom Dani borovnica. Bili su nezadovoljni jer uvijek se iste babe ukrcaju u bus i dođu iz Foče u dom, beru borovnice i jedu besplatan pasulj i to se zove Dani borovnica.
 Tu se nekad pored jezera nalazila Titova vila, sad samo tužno štrče kameni zidovi. Pored je napravljen mali planinarski dom sa velikom verandom i suludim krovom tako da sam se i ja mada imam tek možda 160cm morala saginjati. Ostali su lupali glavama.  Jedna planinarka iz Novog Sada se jadna tako zabila u strehu da je ispustila ručak i razbila glavu. Zeza je bila u tome da se cijeli dan žalila na bol u glavi i poslije susreta sa strehom glava ju je prošla. 
Vanja mi se javi sa sprata i dotrča da uzmemo pasulj zajedno. Pasulj je bio super ali ambijent totalno sumoran. Gomila baba je sjedila pod nastrešicom i posmatrala nas u čudu. Ono kao ludi planinari. Cijeli dan se šetaju po prirodi. Nenormalan soj.

Nigdje se nismo mogli spustiti da jedemo, čak ni pod nastrešicu. Prosto, trebali su ove ljude vratiti u Foču, svakako sjede i čekaju prevoz. Tad bi svi imali mjesta. Progurah se do zrenjaninaca za sto da stanem na ćošku, Vanja ode do svog društva koji joj napravi malo mjesta da može jesti. Poslije cijelog dana pješačenja nisam imala nigdje da se spustim i odmorim i to me jako unervozi, mogla sam još hodati, ali stajati nisam mogla. Sišla sam do jezera poslije jela. Kišica je padala na rogoz okolo. Vidjela sam pijavicu kako se lijeno kreće u vodi. Okrenuh se i vidih stare planinare Zoku i Branu skupljene ispod strehe. Ti ispravni ljudi, starog kova nisu se gurali oko tanjira pasulja, čekali su da svi ostali jedu. Bila sam im zahvalna na divnom danu. Skontah u gužvi policajca koji nas je vodio prvi dan (i sve pogubio) i sekretara društva i priđoh da pitam za povratak u Foču. Vidjela sam da se opet nešto čudno dešava, kao ne znamo, kao pokvario se kombi sa stvarima. Nema sine, ovo je opstanak, borba za preživljavanje. Nađoh Božidara Slovenca i obećah mu da ću ga odvesti do Kampa Drina ako nađe meni i Vanji mjesto u kombiju za povratak u Foču. Njemu je auto ostalo parkirano u kampu. Ta ideja da bih mogla da spavam u kampu u Foči se rodila na Uglješinom vrhu. Skontala sam da poslije cijelog dana planinarenja nemam snage za vožnju u Banja Luku. A svakako sam na odmoru, krenuću na more dan kasnije, to ništa ne mijenja. Još Vanji nisam to saopštila. Božidar mi mahnu da priđem i reče vozaču kombija da ćemo i nas dve s njima. Sve se odigrava brzo, ovo je bio među zadnjim kombijima. Zovnuh Vanju, mahnuh klincima i utrpašmo se u kombi. Iza nas ljudi trče u nadi da će biti još mjesta. Ostaju zbunjeni na parking. Šta će sad? Kako će do Foče? Zar nije plaćen prevoz?

Vanja u šoku, bukvalno se sve odigralo tako da sam je otrgla od drugara. Srećom razmjenili smo telephone, čućemo se za par sati. Ali mama, kako će oni doći do Foče? Pa ne znam bebo, snaćiće se.

A atmosfera u kombiju je bila extra. Kao u Krstić i sin. Toliko smo se smijali ludom Slovencu i njegovom viđenju Dana borovnica koji će vjerovatno da prerastu u Noći borovnica, samo ni traga od borovnica. On je očekivao malu pijačicu sa štandovima i raznim proizvodima, a od toga nije bilo ništa. Niko nije mislio da su Dani borovnice zapravo Dani baba ispod strehe. Stali smo na Tjentištu da pogleda spomenik Savi Kovačeviću.

Produžili smo do prve kafane i stali na pivo. Bilo mi je ok što pravimo pauze ovako često jer sam odustala od puta za Banja Luku tako da mi nije bilo važno kad ću do kampa. Nekako, kao da nismo želili da se vratimo sa Zelengore, željeli smo da budemo na okupu što duže. Pa smo se zaustavili da kupimo sirup od borovnica pored puta. Pa smo tražili vino. Ispostavilo se da je u kombiju i brat od mog kolege s posla. Svijet je zaista mali.

Stigli smo poslije sat i po do Foče, istovarili su nas ispred kafane, stvari nam još nisu stigle. Umorni i znojni sjeli smo u bašti, naručili piće i pretresali put. Vanja je ostala a ja odoh ispred mtela po auto. Sve je bilo u najboljem redu. Preparkirala sam ga ispred kafane i čekala stvari. Stvari su stizale etapno, zadnje su stigle Slovencu. U međuvremenu sam nazvala kamp da rezervišem bungalov. Nisam mogla da zamislim da opet montiram šator i spavam na zemlji. To moja kičma više ne bi mogla da podnese.

Dođe i omladina, oni su na kraju putovali u busu sa babama, nije bilo dovoljno mjesta u  kombiju. Kažu da je bilo ludo, babe su se zbog mjesta skoro potukle u busu. A planinari Zoka i Brane, koji su nas vodili taj dan, ostali su zadnji i za njih nije bilo mjesta pa su krenuli pješke. Baš sam se iznervirala kad sam to čula. Ti ljudi su pokušali da vrate obraz PD Zelengora, da speru sramotu loše organizacije i na kraju su išli pješke. Sramota.

Stvarno ni ljepše planine ni gore organizacije.

Dođoše i oni koji su odlučili da ne planinare zadnji dan (izgorjeli, upala mišića, sunčanica) već da se sa Orlovačkog prebace sa stvarima do Foče. Bili su baš razočarani jer su im tražili pare za prevoz, a sve je već bilo plaćeno. Neki su platili, neki nisu htjeli. Išlo se na to koga zajebu zajebu.

Slovenac se cijepao od smijeha. Meni je to sve bilo tužno. Kud vodi sve ovo, ovolika ljudska pohlepa i gramzivost? Čemu? Napravili su sprdačinu od nečeg što je moglo biti vrhunska akcija. Naša posla.

Zelengora / akcija obilazak jezera - dio osmi

I jedva sam dočekala pauzu. Najbolja stvar koja  mi se desila je to što je taj čičica iz Kalinovika krenuo sa nama. Međutim nisu svi tako mislili. Pored mene je sjedila djevojka iz Požarevca koja je mahala isprintanim planom akcije i glasno je negodovala zbog stalnih pauza. Pogledala sam je i rekla ” A izvini gdje se mi to žurimo? Tu na tom papiru piše plan akcije ali ne piše da planinar treba biti prvenstveno čovjek. Znači taj čiča je odrastao ovdje i poželio je da opet prošeta svojim stazama i mi mu to trebamo omogućiti. Nećeš ni ti biti mlada vječno. Šta sad treba, kad ostariš da više ne planinariš? Zašto? Zato što se nekom mladom žuri da može da se pohvali da je stigao za tri sata do Uglješinog? Možeš si misliti uspjeha. Ovo djevojko nije takva tura, ovo je porodična tura i mi vodimo računa i o djeci i o starima”. I napokon završih ovaj monolog na Vanjinu radost. Odlučila sam da neću u rasprave, ne pred njom jer se onda ona osjeća nelagodno i stidi se. Ali ovo se moralo reći. Cura me je izignorisala ali me je njen kolega pomno slušao. Izgleda da sam do njega doprla, ostatak ture je on bio stalno pored čiče iz Kalinovika pomažući mu.

Nikad nemate pojma do kog će vaše riječi doprijeti. Vanja mi se požali da je koljeno jako boli jer je na silasku iskrenula nogu kao i većina nas. Srećom jedna djevojčica je imala zavoj sportski i rekla da se to njoj često događa i da ga Vanja sad uzme a ako joj bude trebao javiće se ona. Naravno, nije se javila. Čak i da ju je koljeno bolilo nije ga uzela Vanji jer je vidjela bol na njenom licu. Taj zavoj je spasio ostatak puta.

Krenuli smo kroz šumu i poslije 45 minuta se kolona zaustavi, jedna djevojka je nestala. Vratili su se prema njoj. Stala je da nešto uslika i odlutala. Krenušmo naprijed. Na jednom proplanku prođosmo pored svježeg medvjeđeg izmeta. Nije da volim da zagledam izmet ali ovaj je bio fascinantan jer je od medvjeda i jer je bilo evidentno da je i ovaj jeo borovnice danima. I da je na tom proplanku bio tik ispred nas jer je trava bila svježe povaljana. Bilo nas je oko pedeset i Brane reče da se ne trebamo bojati jer nas je puno. I inače oni izbjegavaju čovjeka, neprijatnosti može biti samo ako je mečka sa mečićima.

Nastavili smo po proplanku dok nas je sunce nemilosrdno pržilo. Bilo je naporno. A Uglješin vrh nam je nekako izmicao i činilo mi se da nećemo nikad stići do njega. Gazili smo u koloni koja je bila sve tiša jer smo bili sve umorniji. I baš ispod vrha opet naiđe nevrijeme. Iz čista mira se naoblači, krenu vjetar i grmljavina. Penjala sam se prema vrhu naprosto očarana predjelima. A onda smo stigli i bilo je magično. To je bilo meni ubjedljivo najljepše mjesto do tad. U daljini se video plavičasti Maglić i Volujak i sve je bilo bajkovito. Od toliko ljepote čovjek može da umre. Zažmirila sam i otvorila oči preplašena da će prizor nestati. E ovu sliku želim da sačuvam u srcu. To je ta slika zbog koje sam krenula iz Banja Luke u dva sata noću sa ćerkom tinejdžerkom.

Ali tad se na Uglješinom moglo i bukvalno umrijeti jer grom udari tako blizu da se sve zatrese. Brane nas zamoli da se ne zadržavamo. Samo kratko slikanje. Bilo mi je žao otići odatle. Put se sad već bližio kraju. Sišli smo malo i ispred se pojaviše Gornje Bare, prekrasno jezero iznad kog smo prošli ne spustivši se do njega. Na brzinu sam uslikala Vanju i ona potrča prema društvu. Doviknula sam da me ne čeka jer ću ja silaziti sporije. Patike mi nisu dozvoljavale neku brzinu. Poslije nekog vremena ispred mene se pojavi klupa, kao poručena. Sjela sam, izvadila vodu. Pojaviše se Meša i Rade oduševljeni što imam vodu, oni su prije sat ostali bez vode. Ostala sam sjediti kad su došli i stari planinari i sjeli pored. Čak su i  oni bili bez vode. Bila sam ponosna na sebe. Spašavala sam planinare od žeđi pred kraj puta. Sjedila sam tako sa flašom vode i kako je ko prolazio tako je pio. Nisam pomislila koliko je to nehigijenski. Priroda te mijenja i čini boljim čovjekom, neke stvari se vrate u normalu. Danas smo robovi higijene i stalnog čišćenja a moja baka je odrasla u kući od blata i gredi, iznad štale i  bila je zdrava. A mi danas stalno ribamo i stalno smo alergični i bolesni. Dočekali smo i čiču iz Kalinovika i krenuli među zadnjima dalje. Sišli smo na šumski  put i ostalo nam je do Donjih Bara još par kilometara  laganog puta. Uz put smo jeli divlje maline koje se ne mogu uporediti sa domaćim. To je ukus koji se pamti. 

Zelengora / akcija obilazak jezera - dio sedmi

U nedelju smo se probudili u šest ujutro. Izbauljala sam iz šatora i otišla po vodu na izvor. Uz put sam dobila od Novosađana još jednu praznu bocu i mogla sam da odahnem. Imala sam za Vanju dvije litre i za sebe tri litre vode. Juče sam sa vodom baš bila na knap.

Doručkovala sam skroz lagano. Bolje da budem gladna nego da umirem od prejakog doručka i prevelike količine vode. Spakovala sam u ranac vodu i carnexova gotova jela mada sam znala da ih nećemo ni okusiti. Krenule smo da se pakujemo. Cijeli kamp se užurbano pakovao. Kretali smo u sedam put Bregoča. Došao je na red šator da se spakuje. I naravno tu krenu circus. Prvo se Rade ponudio da nam pomogne, ali je odustao. Šator je bio nesalomljiv. Onda smo ga se dočepale Vanja i ja, skakale smo po njemu, valjale se ali svaki put bi se ponovo raširio. Priđoše nam u pomoć i ostali i poslije 15 minuta rvanja uspjeli smo ga sjaviti u torbu. Ostavišmo stvari pored kombija, one će doći na odredište to popodne, valjda u Foču, a mi ponesošmo na izlet samo rance sa vodom i grickalicama. Imala sam vremena još da popijem kafu. Pogledala sam konačno zabrinuto u svoje patike. Pojavi se Meša sa crnpm izolir trakom i ulijepi ih za čas. Ovako će sigurno dulje trajati. I stvarno, spasio me taj dan. Patike su izdržale još dvadesetak kilometara puta.

Dosta ljudi koji su šetali juče odustali su od današnje ture. Bilo je onih koji su juče loše podnijeli sunce, ili su imali upolu mišića, ili su se juče pogubili u onom haosu pa se boje da danas uopšte krenu. Jučerašnji vođa je stajao na kraju kolone, danas nas vode dva prava planinara Zoka i Brane. Oni su cijelo vrijeme pokušali da poprave utisak neorganizacije od juče.

Ali mene taj haos od juče nije pretjerano tangirao. Vanja je bila dobro, mi smo se držali sa tim mladim ljudima iz Foče kojima ovo nije prvi put da obilaze Zelengoru i koji su se jako dobro snalazili. Imala sam osjećaj da smo s njima na sigurnom. Bili su puni pozitivne energije. Jako dobro vaspitana djeca. Neizmjerno sam bila sretna da Vanja upozna i takvu djecu, danas je to rijetkost. Prihvatili su nas kao članove svoje porodice.

Iza nas je išao Slovenac Božidar. Bio je to čovjek od svojih šezdeset godina bar ali vitalan i uvijek nasmijan. Naravno, imao je ful opremu. I rekao mi je da kad je krenuo iz Ljubljane dogovorio se sam sa sobom da nema nerviranja. Znao je da ide na predivnu planinu i da ga loša organizacija ne treba tangirati. I stvarno je bilo tako. Bila sam vrlo blizu njegovom razmišljanju. Ni ljepše planine ni gore organizacije.

Božidar je u kampu izabrao mjesto pored šume gdje prvo dolazi hlad i malo dislocirano da ne čuje graju. Jer uvijek imate momke s gitarom, a kod nas u kampu su bila tri, na tri različite lokacije, sa tri potpuno različita muzička opredjeljenja. Srećom sam bila toliko umorna pa me ta buka, koja je posjećala na Slovensku plažu nije smetala. Spavala sam kao beba bez obzira na sva dranja. I za čudo iz žbuna nije ni jednom iskočio Đogani.

Krenuli smo uspon prema Bregoču. Nije bilo naporno. Išli smo lagano uskom stazom. Iza nas je ostao kamp i Orlovačko. Mahnuli smo sjetno. Bilo nam je baš lijepo dolje. Neočekivano.

Napravili smo pauzu za doručak i ubrzo došli na Bregoč. On je najviši vrh Zelengore, nekih 2014m i pogled s njega je naravno spektakularan. Napravili smo pauzu da se svi uslikaju na vrhu i krenuli dalje put Uglješinog vrha.

Dio puta koji je slijedio je bio nestvarno lijep. Išli smo visom i sa jedne i sa druge strane staze pucao je pogled na Zelengoru. Mirisalo je planinsko cvijeće i čule su se vrijedne pčele. Ali postajalo je sve toplije. Staza je obarala strmo i iskrenula sam nogu. Zabolila me jako ali sam mogla nastaviti. Mnogo mi se teže bilo spuštati nego penjati. I  bez obzira na osmice koje sam pravila išla sam sporo. Vanja i klinci su bili daleko ispred. Ali nisam bila najgora od sve djece. Najsporiji je bio onaj čiča iz Kalinovika koji nas je juče doveo do izvora. On se danas uputio na put, ali se baš i nije dobro osjećao, nije uspio da se oporavi od jučešnje šetnje.

Napravili smo pauzu u šumi čekajući da nas sustigne.

Zelengora / akcija obilazak jezera - dio šesti

Penjali smo se stazom prema Štirinskom jezeru bez riječi. Planina je tutnjala i šibala nas jakim naletima vjetra. Grmilo je i sjevalo. Kapljice su postajale veće. Na glavu smo stavili plastične kese. Nije nam bilo svejedno. Popeli smo se na jedno uzvišenje i ispred nas se stvori spomenik pastiru kog je grom udario na tom mjestu, par metara ispred nas. U tom trenutku sjevnu, kao opomena. Šta će biti biće, protiv prirode smo nemoćni. Vodič viče da požurimo. I odjednom se pojavi Štirinsko jezero. Najveće do sad. Oko njega je bila trska i trava, vjerovatno ima i blata. Nije bio plan da silazimo dolje jer smo već kasnili a i vrijeme nam nije išlo na ruku. Lijevo smo skrenuli da vidimo nekropolu stećaka koju su tu ostavili Bogumili. Bio je i kameni krst, nisam više sigurna čiji je to grob bio, mislim od nekog austrougarskog oficira. Ali otkud ovi stećci na ovakvoj visini? Da li su oni dovodili svoje stare da umru u planini? Na kamenju su se vidjeli pravilni krugovi i šare. I nebo opet presječe munja. Idemo dalje.

Pored nas prođoše dva skupljača borovnica na konjima i jupol kantama punim tog ljubičastog blaga. I odjednom krenu da se razvedrava. Kako došla tako je oluja i odlazila. Opet naiđosmo na vezane konje, vjerovatno gazde beru borovnice. Prišli smo jednoj smeđoj kobili i dali joj komad hljeba. Uzela ga je iz ruke i lijeno krenula jesti. Vanja joj je spremila wellnes keks koji je ova u potpunosti izignorisala. Iza nje je pasao divan pastuh, skroz crn, bez bijele značke na čelu ili na nozi. Moj deda je uvijek govorio da se takvim konjima ne treba prilaziti i rekla sam klincima da nastavljamo dalje. Brali smo borovnice i već dobro zaostali za grupom koja se svakako raspala. Ali staze su markirane i u daljini smo vidjeli po kojeg planinara, znači na dobrom smo putu. Ispred nas se pojavi polje sa vrtačama punim ljubičastih zvončića. Prelijepo. Onda uđosmo u šumu i bukvalno sam puzala koliko je staza bila strma. Gledali smo da držimo odstojanje da ne bi nekom otisnuli kamen na glavu. Sad sam već osjećala umor. Bilo je oko 15h. Izađošmo na proplanak i polijegašmo po travi. Sunce je opet pržilo. Stanka je bila kratka i krenusmo prema Jugovom jezeru, vještačkom jezeru kojeg je napravio jedan zaljubljenik prirode. Tu se opet odmorismo i lagano krenusmo prema kampu. Bili smo i umorni i žedni i gladni. Patike su se raspale i to me je dodatno zabrinjavalo. Šta ću sutra, u čemu ću ići? Ali sutra je novi dan, fokusirala sam se na danas. Ubrzo izađošmo iz šume i spazišmo kamp. Lijepo se vratiti kući. U kampu je žamor i graja. Većina se planinara vratila i raspravljala o lošoj organizaciji i kako vođa nije smio da dopusti da se grupa pocijepa. Nekih još nije bilo iz planine. Mobilni ne rade, ne mogu da ih prozovu.

Ali ono što mi vrati snagu i raspoloženje je pasulj koji se krčkao. Baš to nam je trebalo. Uzeli smo svoje šerpice i stali u red za porciju pasulja. Dobrodušan stariji planinar je pričao o postupku pravljenja pasulja. Uzeli smo porcije, narezali salatu i hljeb i posjedali u hlad. Pasulj je vraćao iz mrtvih. Pridružiše nam se Meša i Rade. Oni su iz Tuzle. Šator im je bio pored našeg, tako smo se upoznali. Da mi je neko rekao prije par godina da ću na Zelengori planinariti sa Muslimanom i Hrvatom rekla bih da je to nemoguće. Ali vremena se mijenjaju, evo nas zajedno sjedimo, jedemo i sređujemo utiske. Inače je Rade jutros kad je izletio mamuran iz šatora i vidio mirišljave svijeće na travi pitao “ Šta se ovdje sinoć dešavalo? Da nije neko nekog zaprosio? Opet sam previše popio i sve prespavao? “. Samo smo se nasmijali.

I taman završišmo sa pasuljem kad stižu rendžeri iz Nacionalnog parka. Nasta natezanje oko plaćanja. Platila sam Planinarskom društvu, neću sto puta plaćati istu stvar. I odoše od nas. Ali oni koji su došli u kamp u svojoj režiji platili su mislim 10KM za šator i po 5KM po osobi.

Bili smo znojni i smrdljivi od pješačenja. Prešli smo preko dvadeset kilometara taj dan. Zato smo u šatorima obukli kupaće i sišli do jezera. Sad je ovo Orlovačko jezero bilo naše. I opet nam je izvuklo sav umor i preporodilo nas. Prišao nam je planinar Zoka da kaže da je ovo danas bila samo uvertira, sutra nas čeka pohod na Bregoč i mnogo više napora. Ležali smo u jezeru i brondali da od ovog danas ne može biti gore.

Padao je mrak i popeli smo se do kampa ….

Zelengora / akcija obilazak jezera - dio peti

Sat je zvonio u sedam. Otkopčala sam vrata na šatoru i izbauljala na travu. Osjetih jaku bol u leđima. Prepadoh se da ću se ušinuti s obzirom da u mojim godinama ležim na zemlji. Ali srećom uspijela sam da se oslobodim vreće za spavanje i da se ispravim. Probudila sam Vanju i krenule smo sa peškirima oko vrata do izvora da se umijemo, operemo lice i naspemo vode za taj dan. Planinari su nas sinoć upozorili da ponesemo što više vode. I tad sam napravila ogromnu grešku, obilno sam doručkovala i to mesni doručak. I to ne bilo kakav nego papren. I dok je Vanja pojela malo zdenke i hljeba i napravila sebi čokolino, ja sam potamanila pola zaliha hrane da bi bila mirna cijeli dan. Smotra je bila u osam i oni koji nisu tad krenuli morali su trčati za kolonom.

Krenuli smo u obilazak Kotlaničkog i Štirinskog jezera. Još uvijek nisam znala plan akcije, šta ćemo mi to obilaziti ali to je bilo OK. Muka mi je već od planova, programa, rokova. Samo ću ići gdje mi se kaže. Prva dionica puta je bila ona kojom smo juče došli kombijima i bila nam je naporna jer je sunce peklo jako i nije bilo ni daška vjetra. Jako sam se znojila, mesni doručak je tražio vode. Nalijevala sam se i još više znojila. Na nogama sam imala ribok patike u raspadu. Vrh patika se odvojio od đona. Samo sam se molila bogu da me posluže do kraja. Patike su bile udobne ali za ove ture trebaju gojzerice. Napredovali smo sporo jer je baš bilo vruće. Ali predjeli pored nas su bili nestvarno lijepi. Odjednom oko nas se stvori veliko stado ovaca. Utopile su se u okolinu i kamen. Veliki ovčarski pas je došao da nas pozdravi. Bio je veseo i strpljiv. Imao je problema sa jednom nogom. Ali stvarni kralj ovog prizora je bio kangal. Ogroman, sjedio je na brdu iznad staze, mahao repom ali nije sišao do nas. Da je samo ustao nastala bi pometnja. Bio je strvarno toliko dominantan i dostojanstven da smo ga svi sa divljenjem gledali. I slikali naravno. I tako daleko mislim da je bio ubjedljivo najveći pas kog sam ikad vidjela. Mislim da su kangali obučeni za borbu sa medvjedima. Sad mi je jasno da mogu medvjedima da stanu na crtu.

Vanja je bila oduševljena krajolikom. Potpuno netaknuta priroda. Odjednom ispred nas se pomoli Kotlaničko jezero predivne plave boje. Išli smo hipnotisani prema njemu. Vanja se sjeti da je kupaći ponijela ali ga nije obukla, a okolo nije bilo nikakvog grma u koji bi mogla da se uvuče. Ali isti problem su imale i druge djevojčice. Spuštali smo se prema jezeru i prošli pored dijela gdje voda ponire i kasnije izvire kao jedan od izvora Neretve (tako su mi bar rekli).

Djevojčice su našle mjesto da se presvuku i potrčale su zajedno i držeći se za ruke su skočile sa stijene u jezero. Bilo je za kupanje puno ljepše od Orlovačkog, bilo je veće, dublje i bez trave. Voda je bila nevjerovatno čista. Koliko ću uopšte puta imati u životu priliku da se kupam na ovakvom mjestu? Dječaci su se zaputili da preplivaju jezero. Čuo se žamor, veselje, sreća. I dok su se oni kupali odlučila sam da potražim izvor. Okrenula sam se i čula grupu koja isto pita vodiča za vodu. Javi se čičica od nekih šezdeset godina i predloži nam da pođemo za njim. Grupa koja je jutros krenula iz logora na Orlovačkom je bila baš šarolika. Bilo je tu ozbiljnih likova, sa štapovima i tip top opremom. Bilo je mlađih poput Vanje, onih hapadrapa kao ja u starim patikama i šeširom za plažu, a bilo je i starijih. Uglavnom, naš za vodu vodič je dobro poznavao teren, nekad je tu čuvao ovce. Rodom je iz Kalinovika ali se odselio negdje na tromeđu. Došao je na akciju zbog šetnje i borovnica. Voda nije bila blizu kako smo očekivali, trebalo je oko 15min da stignemo do bunara koji je bio skoro pa presušio. Iz njega nije ništa isticalo pa smo vodu zagrabili direktno. Čičica je rekao da se ne bojimo, da je sigurno dobra za za piće. Zahvalili smo mu se što nas je doveo na izvor, nije bilo šanse da ga nađemo bez njegove pomoći. Trava je bila visoka i išli smo u koloni nazad. Nekako mi je nestao taj strah od zmija, hrabro sam grabila naprijed. Vratili smo se do jezera, ali tu je bilo rasulo. Jedna grupa je već krenula na Štirinsko, jedna se tek uputila do izvora vode s kog smo se mi sad vratili.

Vođa je ležao bezbrižno u žbunu i čekao da mu se donese voda. Masa je odlazila dalje jer ih je mrzilo da čeka. Pojavio se novi vođa koji je poveo one nestrpljive. Mrzim te paralelne komande. Sjeli smo i čekali tu poslednju grupu sa izvora. Vanja i društvo se još prskalo u jezeru. Odjednom se nebo smrači i krenu kišica i jak vjetar. Nevrijeme dođe nanajavljeno, ni od kud. Napokon se skupišmo i krenušmo prema Štirinskom jezeru. Bilo nas je oko dvadesetak, grupa se prepolovila. Ubrzali smo. Grmljavina je bila sve jača, a nigdje nije bilo zaklona. Penjali smo se i poslednji put pogledali Kotlaničko jezero. Da li ću imati priliku da se vratim do ove ljepote ponovo? Ko zna ……